Već 1738. godine švicarski znanstvenik Daniel Bernoulli izmjerio je protok vode metodom diferencijalnog tlaka na temelju prve Bernoullijeve jednadžbe. Kasnije je talijanski znanstvenik GB Venturi proučavao upotrebu Venturijeve cijevi za mjerenje protoka i objavio svoje rezultate 1791. godine.
Godine 1886. Amerikanac Herschel razvio je Venturijevu cijev u praktičan uređaj za mjerenje protoka vode.
Od početka do sredine 20. stoljeća, izvorni principi mjerenja postupno su sazrijevali, a ljudi više nisu ograničavali svoje razmišljanje na postojeće metode, već su započeli nova istraživanja.
Tridesetih godina prošlog stoljeća pojavile su se metode za mjerenje brzine protoka tekućina i plinova pomoću zvučnih valova. Dok su metode za mjerenje protoka pomoću zvučnih valova bile istražene, nisu postigle značajan napredak sve do Drugog svjetskog rata. Tek 1955. Maxsonov mjerač protoka, koji koristi metodu akustične cirkulacije, predstavljen je za mjerenje protoka zrakoplovnog goriva.
Od 1960-ih nadalje, mjerni instrumenti su se počeli razvijati prema preciznosti i minijaturizaciji.
S brzim razvojem tehnologije integriranih krugova, ultrazvučni mjerači protoka s tehnologijom fa-zaključane petlje naširoko su korišteni. Široka primjena mikroračunala dodatno je poboljšala sposobnost mjerenja protoka. Na primjer, laserski Doppler mjerači brzine mogu obraditi složenije signale nakon što su opremljeni mikroračunalima.